Ista pjesma, drugi aranžman
Posljednjih dana privlače me neke pjesme koje već dugo volim, ali u drukčijim verzijama. Mekšim, mirnijim, s manje instrumenata. Poznajem pjesmu, znam što dolazi, a opet me nešto iznenadi. Drukčije čujem glas, neku riječ ili dio melodije koji mi prije nije toliko privlačio pažnju. I zanimljivo mi je što mi upravo te verzije sada odgovaraju. Slušam ih i osjećam da imaju sve ono zbog čega sam voljela pjesmu, iako je način na koji to do mene dolazi drukčiji.
Tako me dotaknula i akustična obrada pjesme Walk. Dok sam je slušala, počela sam povezivati taj doživljaj s nečim svojim. Pjesma je zadržala snagu, a zvučala je mekše. Mogla sam osjetiti koliko je snažna i bez svega onoga na što sam navikla u originalnoj verziji. Ostala sam uz to jer mi se učinilo bliskim. Kao da sam kroz glazbu mogla čuti promjenu koju u sebi već neko vrijeme živim, a nisam je baš tako imenovala.
Ako želiš poslušati razliku, ovdje je i izvorna verzija pjesme Walk.
Dugo sam snagu povezivala i s nekom vrstom tvrdoće. Kad pokušam opisati što mi ta riječ nosi, u njoj ima stiskanja, izdržavanja, držanja sebe na okupu. Ima truda da ostanem čvrsta i onda kada mi je teško. Znam koliko mi je to bilo potrebno i koliko me puta nosilo. Ali tek sada jasnije osjećam koliko se energije može trošiti na samo održavanje te čvrstoće. Kao da uz sve što se događa još treba paziti da ništa ne popusti.
A onda čujem poznatu pjesmu u mekšoj verziji i osjetim da joj se mogu približiti na neki drugi način. Još uvijek me pokrene. Još uvijek u njoj ima života i snage. Samo je mogu slušati s više prostora u sebi. To mi je pomoglo prepoznati da i moja snaga danas može imati drukčiji izraz. Da se ne mora svaki put pojaviti kao napor. Mogu biti mekša i svejedno osjećati da sam tu, da imam svoj oblik, da mogu nositi ono što mi život donosi.
Nije mi to uvijek jednako dostupno. Još uvijek se znam stisnuti i krenuti onako kako mi je odavno poznato. Ali sada imam i iskustvo da može drukčije. Ponekad tek naknadno primijetim da sam kroz nešto prošla s manje unutarnjeg napora nego što bih prije. Bila sam prisutna, bilo mi je važno, osjetila sam što se događa, a nisam morala cijelo vrijeme držati samu sebe tako čvrsto. Takvi su mi trenuci vrijedni upravo zato što u njima osjetim razliku. Tijekom njih možda i ne razmišljam o promjeni. Poslije shvatim da mi je bilo lakše biti ja.
Možda me zato toliko privlači ta riječ, aranžman. U glazbi se može promijeniti tempo, način na koji glas ulazi, koliko je instrumenata prisutno i koliko mjesta ostaje između njih. Sve to utječe na to kako pjesmu doživljavam. Ponekad mi upravo jednostavnija verzija približi ono zbog čega sam je od početka voljela. Kao da nešto poznato napokon mogu čuti bez tolikog napora. I onda mi dođe da je pustim još jednom, da ostanem uz taj osjećaj i provjerim što me u njemu toliko dira.
Dok sam slušala Walk, učinilo mi se da i sebe mogu razumjeti kroz tu sliku. Puno je toga u meni poznato. Prepoznajem ono što me pokreće, koliko mi neke stvari znače i koliko života imam u sebi. A način na koji sve to živim može se mijenjati. Mogu si tražiti tempo koji mi odgovara. Mogu dati više prostora nježnosti. Mogu osjetiti vlastitu snagu i onda kada je tiša nego prije.
Lijepo mi je pomisliti da me upravo takav zvuk sada privlači jer mi je sve bliži i iznutra. Još uvijek volim i glasne pjesme, i energiju, i sve što me ponese. Samo sada čujem koliko toga može stati i u mekši glas. Koliko prisutnosti može imati nešto što se ne napreže da bi ispunilo sav prostor.
Iz tog je slušanja ostala jedna rečenica koju želim sačuvati: ista sam pjesma. Isti je tekst. Samo sam pronašla aranžman u kojem mi je ugodno živjeti.